Го нарекуваат „вистинска легенда на хрватското гусларство“. Се вика Јозо Караматиќ од село Посушје, во западна Херцеговина. Годината кога е снимена оваа песна е 1963, кратко време по атентатот на Кенеди, кој се случи на 22 ноември во Далас. Текстот пак е на извесен Божо Ласиќ, кој или навистина бил разузнавачки упатен во деталите на настанот, или имал неверојатна фантазија - спомнати се имиња на возачот на Кенеди (Били), на медицинската сестра Дорис, атмосферата од пристигнувањето на аеродром („Миризливи ружи еден букет/ѝ припаднаа на госпоѓа Жаклина/а на прв поглед толпата беше фина“), па целата тура низ градот, додека не пукнала „гусарската шнајперка“.
Џабе ќе раскажуваме, слушнете сами, а подолу е и текстот во оригинал. За подобар ефект можете дур слушате да носите и 3Д очила, ќе се почувствувате ко да сте на лице место.
Smrt u Dalasu
gusle moje, instrumentu stari
modernizam ništa vam ne kvari
jer guslarska fina melodija
postala je naša tradicija
ja ću sada pjesmu ispjevati
i atentat u njoj prikazati
u kom pade predsjednik kenedi
tužna vijest mnoga srca sledi
mučkim planom bijaše ubijen
širom svijeta president omiljen
na srce je svakom teško palo
pa ga žali veliko i malo
ne znajući sve što mu se sprema
o vtlogu on i pojma nema
na put zadnji tada se odluči
i teksaškom narodu poruči
da će doći na turneju manju
predizbornu voditi kampanju
loše vrime izabra i pođe
dvaesdrugog s avijonom dođe
na аerоdrom kraj grada dalasa
srdačno ga dočekala masa
koja mu je izašla u susret
mirisavih ruža jedan buket
pridadoše gospođi žaklini
a na prvi pogled bijehu fini
jedanesti mjesec, bješe petak
šesettrećoj skoro završetak
posli kiše, bješe vrijeme vedro
vjetrić digo zastave ko jedro
kad kolona krenu ka dalasu
kenedi je otpozdravlja masu
s velom, rukom mavao je svima
otvorenim vozeć se kolima
neprobojno sa linkolna staklo
dan ranije s auta se maklo
sigurnost mu pravu ne dadoše
pa se zato i svršilo loše
s kenedijem, u istim kolima
sjedila je supruga žaklina
sa suprugom guverner konoli
koji žarko presjednika voli
a za njima duga je kolona
štono prati njega i đonsona
kroz grad dalas, širom deset milja
veličanstven doček biše zbilja
na iljade mavalo je ruku
digli vrevu i pozdravnu buku
incidenta nigdje ne bijaše
braner stritu vozila kretaše
tek što prođe podvožnjačić mali
a gusarska šnajperka opali
s lica mjesta razdraganog smješka
tragedija dogodi se teška
prvi metak kenedija gađa
ne sluteći što se sve događa
to se tako munjevito zbilo
pade ranjen suprugi na krilo
žena kriknu: "ubiše mi muža"
krv poteče po buketu ruža
ni konoli ne zna što se zgodi
jedan metak i njega pogodi
u kolima nastaše jauci
metež, gužva i zadnji trenuci
đona .... leže na sjedište
supruga mu plačuć pomoć ište
teško ranjen on ništa ne kaza
ne mogaše dati ni alaza
biješe bolna i stravična slika
polumrtvog gledat presjednika
šofer bili priseban bijaše
iz kolone kola istjeraše
plavi linkoln u najvećem trku
ulicama napravijo zbrku
i bolnici parklan kad dojure
alarm dignu, dokturi se žure
ustrijeljen je predsjednik kenedi
vijest bolnicu i osoblje sledi
u linkolnu, na zadnjemu sicu
uplakana i blijeda u licu
đeki drži svog ranjenog muža
pod nogama onaj buket ruža
latice mu plivaju u krvi
krv iz rana u mlazovin vrvi
dok kenedi s ranama se bori
bolničari trče i doktori
glavni kirurg ne biješe u krugu
telefonski traže ličnost drugu
sestra doris zove: "daj, požuri!"
doktur keri iz kantine juri
u šok sobu kad doktor ulazi
ranjenoga predsjednika spazi
doktur vidi kritično je stanje
prva pomoć olakša disanje
ali pluća ne rade mu više
prestao je kenedi da diše
doktur keri istrumente vadi
pomoć traži od liječnika drugih
dok pod vratom pravi razrez dugi
da mu smanji otjecanje krvi
što iz rana još pomalo vrvi
svi zahvati koje poduzeše
u život ga vratit ne uspješe
dok je pomoć trajala u šoku
nijemo blijeda, bez suza u oku
stajala je gospođa žaklina
skamenjena kao kamen stina
sama vidi da spasa ne biše
kenedija mrtvim proglasiše
priđe mužu, mrtvom ljubi ruke
vrisak nasta, uz bol i jauke
prsten njegov sa ruke mu skide
sebi stavlja, svi prisutni vide
u ta doba i svećenik stiže
pastir .... bijelu plahtu diže
kad mrtvoga kenedija spazi
i sa bolom udovi prilazi
stari pop joj saučešće dade
i kraj odra na koljena pade
zadnju pomast i molitvu svrši
svećeničku on dužnost izvrši
lijes iziđe iz bolničkog hola
da ga stave u bolnička kola
sjaj zablista od bronzana kova
a za njime žaklina udova
svi prisutni građani što staše
na vjest bolnu redom proplakaše
sa slučajem tužnim u dalasu
prestavnici upoznaše masu
đon kenedi prije jednog časa
umro ranjen, ne biješe mu spasa
lindon đonson ovu dužnost prima
s puno tuge i bola još više
lijes bronzani u kola unješe
uz lijes sjede .... žaklina
srce joj je tvrđe nego stina
znoj ledeni njeno čelo kupa
od mrtvoga muža ne odstupa
jedva kola posmrtna krenuše
na eererodrom gdje đonson čekaše
kada kola s pokojnikom stižu
u kabinu avijonsku dižu
kenedija posmrtne ostatke
poduzeše značajne korake
te pozvanim sucem iz dalasa
sa utiskom boli i užasa
na bibliju đonson ruku stavlja
i zakletvu za sucem ponavlja
lindon đonson, bivši potpresjednik
triesšesti postade presjednik
dok se avijon sa đonsonon diže
vijest žalosna na sve strane stiže
u javnosti nasta komešanje
da žalosno upozna se stanje
gnjusan zločin, svak se redom zgraža
a sramota i teška blamaža
zar se lijek nije naći moga?
a ne ubit presjednika svoga
naša vlada i izvršno vijeće
bolno svoje šalju saučešće
na po koplja sve naše zastave
svud su boli izražene prave
prijatelja nesta kenedija
žalila ga sva naša nacija
i narodi posvuda po svitu
kad najviše trebao je svitu
kormilara izgubila lađa
takva ličnost rijetko se rađa
premda ga je sudbina otela
kenedi će živjeti kroz djela
žrtva biše za puk i za prava
i od nas mu uvijek vječna slava.
