Цела да е, секој да ја знае

И самиот автор на текстот во Јутарњи лист за Скопје 2014 ни признава дека досега не доживеал такви реакции за свој текст. А текстот му пројде прилично шизофрено, каков што е и односот на јавноста кон самата тема за која зборува Јурица Павичиќ. Некои медиуми до таа мерка ги засакаа тезите што мртви ладни му одземаа и - уште потстрашно - му подметнуваа зборови на авторот (види тука), а некои медиуми објавија прилично ниски контри во кој се омаловажува Павичиќ (некојси Хрват... небаре авторот на реакцијата е планетарно познат) а критиката се толкува како оркестриран удар врз Владата (види тука). Бидејќи на целокупната домашна јавност досега и беше познат само дел од текстот (објавен во електронското издание), мислиме дека е фино да имате увид во целиот текст, плус изненаденоста на авторот.

пишува: Јурица Павиќ, Јутарњи лист, Хрватска

Ništa- ni novinske fotografije koje ste vidjeli, ni članci koje ste čitali – ne može vas dovoljno pripremiti za prizor koji se tog dana prostro preda mnom- prizor novog, historicističkog Skopja.

Tog toplog kasnomartovskog popodneva stajao sam uz Vardar, u središtu grada koji sam nekad, u neka druga doba, razmjerno dobro poznavao. Stajao sam u centru grada koji je nanovo izgrađen nakon potresa '63, i koji je u doba kad sam ga pamtio bio grad-obrazac racionalnog socijalističkog planiranja- grad jednostavnog, surog betona, elegantne geometrije, nebodera, trgovačkih centara, koncertnih dvorana rudimentarne jasnoće.

Umjesto tog Skopja, tog se ranoproljetnog dana preda mnom sterao jedan drugi grad. Taj grad mogao bi se opisati kao smjesa Las Vegasa i Pjongjanga, ali uz prstohvat Halikarnasa, Aškabada, te stiropornog Rima iz filmova s Charlton Hestonom. Taj grad bio je luđi od najluđih zamisli turkmenskog diktatora Sapamurata Nijazova. Taj grad koji je stajao preda mnom bio je tako nadrealan, da sam u nevjerici trljao oči.

Ništa vas- ponavljam – ne može dovoljno pripremiti za to novo Skopje, koje su prema projektu nazvanom „Skopje 2014", u jeku svjetske recesije i u svega nekoliko godina, sazidali makedonska vladajuća stranka VMRO i njen lider – navodno ideator projekta- čovjek pod imenom Nikola Grueski. Premda sam po fotografijama približno znao što me čeka, svejedno sam tog popodneva satima posvema preneražen hodao centrom jednog nekoć sasvim racionalnog grada, razjapljenih vilica od nevjerice, s osjećanjem kao da sam ušao u onu zaumnu labirintičnu tvrđavu iz Borgesova „Besmrtnika" u kojoj glavnog junaka izbezumljuju slijepi hodnici i balature koje vode nikamo. Nasred te mahnitosti nalazi se – naravno – taj konjički kip koji se tako ne zove, ali svi znamo da je Aleksandar Veliki. Stoji tu, propet na komičnoj visini, okružen vodoskocima, antičkim hoplitima i zvjerinjakom prijekih sisavaca. Oko njega su, po nekada čistom i minimalističkom kružnom trgu, poput vrtnih patuljaka razasute skulpture historijskih figura. Popabirčeni su iz svih era i nacija: Filip Makedonski, Samuil, Justinijan, Karpoš, Skenderbeg - Bizantinci, Grci, Albanci, Bugari – svi posloženi i počešljani u urbanu konstelaciju jedne nacionalističke mitologije.

No, od kipova su još nevjerojatnije zgrade. Pred vama na obali Vardara najednom iskoči nekakva monstruozna klasicistička bombonijera za koju se ispostavi da je ministarstvo vanjskih poslova. Uz nju odmah je stakleno-metalna imitacija Bramanteovog hrama San Pietro in Montorio u kojoj je – tko zna zašto – eto baš financijska policija. Treća u nizu nekakva je neobarokna skalamerija u kojoj se nalazi – citiram brižljivo - „muzej VMRO, borbe za makedonsku državnost i žrtava komunizma". Na suprotnom kraju okruglog, nekad apsolutno racionalističkog Trga Makedonija izbijete najednom pred pravi pravcati rimski slavoluk, dostojan Ceasar's Palacea u Las Vegasu. Zgrade koje su pred vama su mahnite, kipovi su mahniti, no najmahnitiji su- mislim – detalji. Do sjedišta financijske-što-već tako vodi nešto što se zove „most umjetnika" , kvazibarokna ćuprija s kandelabrima koji imitiraju Pont Neuf . Na bočnim stranama mosta je po četrnaest figurativnih kipova, alegorije umjetnika. Brončani dirigent tako štapićem prijeti nebu, pisac (ili je to arhitekt?) ima nekakav svitak, a brončani slikar štafelaj i kist kojim maše trpeljivom, šumećem Vardaru. Gorostasni konjanik okružen je slapovima vode koje pak obrubljuj starogrčki kopljonoše, a njih opet lavovi. Slavoluk je priča za sebe. Ni uz najbujniju maštu nisam mislio da ću ikad vidjeti slavoluk s korintskim stupovima koji na jednom od kasetiranih reljefa prikazuje- partizane! Da stvar bude gora, sve je izvedeno beznadno traljavo, zanatski jadno. Moja supruga – koja je studirala na likovnoj akademiji – gleda tako sjedećeg Justinijana kabastih udova i neprirodno ukočene geste i kaže „s ovakvim nečim bi na studiju kiparstva pao prvu godinu". I tada shvaćam: novo Skopje, to je grad kakav bi (da je bilo para) u Splitu možda napravili udruženi Kerum, Filip Radoš, Mucalo i Mirko Jeremaz. To je trijumf luzera, čarobno mjesto na kojem čarobnim štapićem petparački antitalenti mogu postati Meštrović, Albert Speer i Vauban, državni kipari i državni arhitekti. Gledam to novo, poludjelo Skopje i mislim se: onog tko je ovo smislio i izveo trebalo bi poslati na psihijatrijsko vještačenje.

ОД ТУКА ДОСЕГА НЕОБЈАВЕНОТО

Pogled na to novo, pomahnitalo, vmro-ovsko Skopje bolan mi je zbog barem dva nepovezana razloga. Prvi je od njih to što je ovaj užasni galimatijas pasatizma, diletantizma i nacionalističke rasipnosti nastao na mjestu gdje je u jednom trenutku – u neko racionalnije vrijeme – na djelu bila urbanistička utopija. Jer, onda kad je 1963. staro, orijentalno Skopje sravnio potres, glavni je grad Makedonije postao poprište jednog od najvećih urbanističko-utopijskih pothvata koje je upoznala poratna Europa, pothvata koji će filmski ovjekovječiti Veljko Bulajić i za taj film na Mostri dobiti nagradu. Na mjestu sravnjenog grada socijalistički je režim u par godina izgradio vlastitu malu Braziliju, grad kojeg je među inima osmišljavao i Kenzo Tange, idealni grad moderne koji je trebao utjelovljivati pobjedu racionalnosti nad „zaostalim Balkanom". Ostaci tog racionalnog grada i danas proviruju iza tranzicijske budalaštine. Opera – geometrijska i jasna kao sydneyska – stidljivo viri iza nekakvog neoantičkog arheološkog muzeja. Još se osjeća razumni raster geometrijskih prometnica. Ljudi još uvijek kupuju u parternom, natkrivenom trgovačkom centru iz sredine šezdesetih, prvom i zadugo jedinom šoping molu sagrađenom između Brandenburških vrata i Vladivostoka. Skopje je bio grad koji je počivao na racionalnosti, pa je činjenica da je na njegovom mjestu izgrađen novi grad sazdan od mahnitosti, mitomanije i iracionalnog zapravo mnogo više od arhitektonske činjenice. To je perfektna metafora postjugoslavije, savršeni vizualni pokazatelj kako smo od razmjerno emancipiranih, pozapadnjenih i racionalnih društava u četvrt stoljeća postali malarična močvara iracionalnog, mitomanskog, pasatističkog, konzervativnog i regresivnoga. U Skopju vi doslovno fizički, arhitektonski oblikovano možete vidjeti kako smo od društava čeličana i ljevaonica, EXAT-a i Gorgone, Novog kvadrata i Novog vala postali društva švercera turskih trenirki, društva Milića od Mačve, Hrvatskog slova, Obraza i Nove srpske misli, TV Pinka i Mustafe Cerića, Krune Bošnjaka i Željka Keruma.

Postoji – međutim – i drugi razlog zašto me novo treš-Skopje peče. Poznavao sam, naime, dobro Makedoniju iz kasne ere Jugoslavije, a povremeno sam u nju odlazio i kasnije. Stoga me temeljito zapanjuje što je ovakva količina mitomanskog, kič-iracionalizma nastala u sredini koja je od svih jugoslavenskih najmanje bila sklona mitomaniji. Manje-više sve jugo-nacije imale su neke svoje nacionalne mitove konfrontirane konkurentskima, obično susjedskima. Makedonija je bila jedina jugo-republika koja praktički nije imala „nacionalizam". Makedonski je nacionalizam – iz pragmatičnih razloga – takoreći sponzorirala Titova partija, oponirajući njime Bugarima i Sovjetima. Makedonci praktički nisu željeli neovisnost: ona im se dogodila kao polu-neželjeni nusefekt rasapa koji se zbio daleko, gore na sjeveru, mimo njihove volje. Za razliku od srpskog i hrvatskog nacionalizma koji su uvijek muku mučili da materijaliziraju vlastite polu-izmišljene identitete, Makedonci s identitetom nisu imali problema. Njihov je identitet – naime- dolazio iz onog što se ne može falsificirati- iz uha i s nepca – a makedonska muzika i kuhinja bili su jasni indikator jedne kulture koja možda ne zna kako se zove, ali sigurno zna što jest. To je nešto što – da se ne bismo lagali - ni Srbi niti mi Hrvati nemamo, niti možemo imati, jer smo kao nacije nategnuti konstrukt. Makedonci nisu nastajali kao nategnuti konstrukt i s tim organskim levelom identiteta nisu nikad imali problema. Ali- umjesto tog i takvog identiteta – savršeno opipljivog, organskog, Makedonci su se odlučili na historicističku operaciju i pseudo-povijesnom ekvilibristikom izgradili narativ u kojem su preko noći postali sve što god zamisle: oni imaju najstariji europski jezik, oni su zapravo pleme iz sjevernog Pakistana, oni su antički Makedonci, pa su i Filip i Aleksandar i k tomu Samuil Makedonci, a zemlja koja im je konstruirala državnost – Jugoslavija – pretvorila se po hrvatskom tuđmanističkom uzoru u „tamnicu naroda". Na mjestu stvarnog makedonskog identiteta, jestivog, čujnog, identiteta pejzaža, hrane, zvuka, freski, na mjestu Svetog Jovana Kanea,Vlatka Stefanovskog, Mizara, pindžura i pečenih paprika, izniklo je nešto drugo, neki zloćudni, prijesno neuvjerljivi, mitomansko-budalasti etnogenetski narativ.

Teoretičari nacije poput Benedicta Andersona uvijek govore o naciji kao „izmišljanju zajednice" i konstruiranju zajedničke konfabulacije. Ono što je u slučaju „Skopja 2014" frapantno je to što kao u nekoj vremenskoj kapsuli vidimo kako se taj proces događa pred nama. U Makedoniji, ta se alkemičarska transsupstancija „raje" u „naciju" nije dogodila kad je trebala- u 19. stoljeću – pa je VMRO odlučio ponavljati razred i devetnaesto stoljeće naprosto - izmisliti, točno onako kako u Kamengradu Emir Kusturica izmišlja pravoslavnu renesansu koja se nije stigla razviti. Stoga VMRO-ovska Makedonija kreira urbanističko „devetnaesto stoljeće" pa tako čak i kuće, kipovi, muzeji trebaju nalikovati karikaturalnoj, provincijskoj, zakašnjeloj kopiji budimpeštanskog, zagrebačkog, berlinskog, lisabonskog 19. stoljeća. Stoga VMRO simulira svog Lenucija, svoj Unter den Linden, L'Etoile i Museumplein, ne shvaćajući da su ono za čim poput skorojevića žude u stvari cijelo vrijeme imali – ali ne u historicizmu, nego u šezdesetima, u moderni, u Kenzu Tangeu, u Bulajićevom novom Skopju. Međutim, u priglupim, neokonzervativnim „ex-Yu" društvima dvadeseto stoljeće se više „ne nosi". Ono je previše je ravno i sivo i betonsko i internacionalno i progresivno, pa onda Gruevski i njegova kohorta antitalenata konstruiraju ono ljudima draže, kitnjastije- devetnaesto. U toj pothvatu ima nešto dirljivo naivno, no ujedno i zloslutno: jer, mi ne živimo u 19. nego u 21. stoljeću. Izglobljeno iz povijesnog konteksta, ono što su „onda" radili svi od Pariza do Zagreba danas postaje regresivno, provincijalno, smiješno. Iz toga slijede posljedice. Makedonija - jugoslavenska republika jedinstvena po tome da je baš svima bila simpatična - pretvorila se u zemlju kojoj se smijemo i nad njom se snebivamo. Svi mi koji smo se ljutili na Grčku zbog iritantnog tvrdoglavljenja oko makedonskog prava na ime, sad smo pokolebani i postavljamo si pitanje: pa, nisu li možda Grci bar mrvu imali pravo? Nije li u najmanju ruku riječ o srazu dviju jednako mitomanskih iracionalnosti?

O svemu tome razmišljam dok hodam uz Vardar i dok pokušavam pronaći predivni, stvarni otomanski most sada zagubljen u buketu lažnih Pont Neufova. Razmišljam, a u glavi mi je cijelo vrijeme neki šum, neki neugodni „bug" prepoznavanja. Gledam taj idiotski pasatizam, gledam te „muzeje državnosti", „žrtve komunizma" i pomno aranžirani nacionalni narativ isporučen iz vičentinskih i firentinskih klesarija u garaži. Gledam ga, i tada mi je potpuno jasno: „pa ovo smo mogli postati mi!". I ne samo da smo „mogli" postati, na neki način mi to još uvijek možemo, a na jedan prizemniji način mi to i jesmo postali, pogotovo u provinciji, pogotovo u siromašnim zabitima, tamo gdje svaki put neki Kerum zabode križ na Marjan, Đapić Starčevića na trg, Bandić pobode u Jurišićevu pretilog Radića, a Trogirani nagrde renesansnu UNESCO-vu jezgru fejk Isusom od šljašteće bijelog prešanog kamenog praha. I tada shvatite: Skopje 2014. nije ništa drugo nego kristalizirana, pojačana verzija onog što smo mi u nečistom obliku prošli.

Dok sam u Skopju, upravo teče kampanja za lokalne izbore. S velikih postera uz cestu gledaju me face meni potpuno nepoznatih kandidata, slogani koji su jednako neinventivni kao i u Hrvatskoj, ikonografija jednako zasićena nacionalnim kao i kod nas. No, upada u oči nerazmjer. Plakata VMRO valjda je četiri puta više nego svih ostalih stranaka zajedno, baš onako kako je negdje 2008., u zrelo Sanaderovo doba, HDZ dominirao oglasnim mjestima i televizijom na krilima novca iz crnih fondova. I tada shvatite koliko je ova makedonska priča u osnovi „hrvatska": kako i tamo imate posla s političkom korporacijom koja je klipanima prodala nacionalni historicizam, a istodobno šaluje, cementira, zida, ugovara, podmazuje. Razlika je što smo mi uz Dalekovode i Žderiće bar dobili autoputove. Makedoncima prevrijedne freske trunu, a umjesto auto putova dobit će kvazibarokne mostiće, kič-ministarstva i muzeje ničega.

Ali, tu razliku ne treba precjenjivati. Nemojmo se previše lagati: kič- Skopje tako nam je slično, samo bez filtera, onako, balkanski, do kraja. Skopje 2014. nije ništa drugo doli spoj Tuđmanove ideologije, Kerumovog estetskog ukusa i Sanaderovog stranačko-korporativnog modela. Skopje 2014. samo je fizička materijalizacija svih naših Sedlara i Kruno Bošnjaka, „Krađa Marijinog kipa" i „Osmana", naših arheoloških ekspedicija po Hirvatistanu (je li se tako zvao?). Skopje 2014. samo je perfektna, do kraja u arhitekturi realizirana inačica svih naših spektakala na Duvanjskom polju, Tuđmana na Rivi, trogirskih Isusa i križnih putova razasutih po čukama od Stolca do Zagorja. Stoga bi nešto poput Skopja 2014. i danas lako postalo estetski ideal svoj onoj mlohavoj ideološkoj masi koju u Hrvatskoj obično zovemo „neinstitucinalna desnica". I stoga se Skopja 2014. treba prisjetiti svaki put kad netko spomene „vraćanje Tuđmanovim korijenima." Odite u Skopje i pogledajte kako to izgleda: pogledajte zemlju u kojoj su „Tuđmanovi korijeni" pobijedili.

Iz tog užasnog vmro-ovskog Skopja pješice prelazimo u staru čaršiju, prolazilo pokraj zalogajnica u kojima albanski i makedonski pečenjari u glinenim zdjelama peku gravče. Sjedamo na štekat na ugodnom, sjenovitom trgu. Pričamo s gazdom kafane: veli, godinama je konobario u Makarskoj. Kao i mnogi ljudi istočno od Une, o Hrvatskoj govori kao da je Njemačka, s nekim implicitnim respektom. Taj dio svijeta – od Bihaća do Gjevgjelije – jedini je komad globusa gdje Hrvatska uživa uvažavanje koje je nama odavde koji put teško shvatiti. Dok to slušam, padaju mi napamet svi naši osmani i hirvatistani, i samo se nadam da nas tamo dolje ne cijene zbog onog zbog čega se mi sami danas stidimo. Nadam se da nas cijene jer su nam tuneli osvijetljeni, bivši premijer u zatvoru, a ceste imaju bijele linije u sredini. A ne zbog historicističkih palača, brončanih velmoža i oltara domovine. Nadam se da je tako – ali, bogme, nisam potpuno siguran.

Јурица до Илина:

Vidim da je članak dolje izazvao oluju, iako nisu shvatili da je u stvari pričam priču o Hrvatskoj koja je i sama light verzija toga. Ne mogu vam ni reći koliko sam dobio pisama, mailova, SMS-ova iz Makedonije, ne znam kad mi je neki tekst izazvao ovakve reakcije.

15 април 2013 - 08:52